ŠALJIVI BONTON

PREUZETO IZ KNJIGE ZVONIMIRA BALOGA

Tko si, odakle dolaziš, kamo ideš

Jesi li se ikad zapitao tko si zapravo ti ? Reći ćeš da to barem znaš. Istina je da to upravo najmanje znaš. Reći ćeš da ti je ime Ante, a prezime Takoitako. Ali to još ništa ne govori o tebi. Doznamo li ime oca, matere, djeda, babe, pra.., ulicu, kućni broj, broj cipela koji nosiš - još uvijek nećemo znati ono bitno: tko si ti u biti.

Još nemaš osobne iskaznice, ali i da je imaš, ne bi pomoglo da otkrijemo tko si. Iz nje bismo vidjeli datum i mjesto rođenja i broj. Državu najviše zanima upravo tvoj broj, godina rođenja (da država vidi kad ćeš biti spreman za vojnu službu) i tvoji eventualni prihodi (kako bi ti mogla odrediti porez). Državu ne zanima tko si. Ali ti bi sam sebi to pitanje morao postaviti.

Za utjehu: ni milijarda drugih ljudskih stvorova nema pojma tko su. Neznatan dio misli da ponešto zna. Pojedinci naslućuju tko bi mogli biti. Ali nitko do sada nije na to pitanje dao valjan odgovor. Tu si, poklopljen plahtom vlastite kože, imaš sluh, vid i pamet, a ne znaš tko si. Vidiš li kako sam sebi možeš biti veliki izazov i pustolovina ? Hoće li ti biti dovoljan jedan život da otkriješ zvijezdu sebe, da sam sebe obasjaš svojim svjetlom ? Napregneš li sva svoja čula, posebice pamet, više ćeš i o sebi znati.

Mnogi stvaraoci, veliki i značajni ljudi istražuju sami sebe. Neki to čine bojama, neki tonovima. Traže se pjesmom. Otkrivaju se skokom. Takvi su nešto bliže odgovoru, u tome je njihova velika prednost i zadovoljstvo. Uz pomoć dobro odabranih knjiga svakako bi ti bilo ponešto jasnije. Dobre knjige su turistički vodič kroz vlastitu dušu. Možda bi i ti osjetio kako je uzbudljivo putovati kroz vlastiti nepregledni duh, kroz svoj san i upoznati samoga sebe, skačući iz vremena u vrijeme kao u igri "škole".

U ovoj školi sam pred sobom trebaš položiti ispit.

Po što ideš tamo kamo ideš

Pojednostavljeno rečeno,premda to odrasli ne žele uvijek priznati, sve što čovjek čini, čini da bi od toga imao neke koristi. Da bi mu bilo ugodno. Da bi se osjećao lijepo. Da bi bio sretan. Dakle, što god ljudi u životu rade, čine to radi svoje sreće. Čovjek traži sreću, ali je nije uvijek u stanju prepoznati. Prolazi pored nje, ima je u ruci, a da toga nije svjestan. Sreća ima najrazličitije oblike, mnoštvo imena i krije se baš u svemu.

Za nekoga je najveća sreća što mu je priroda podarila vid da se može diviti čudima svijeta. Za drugoga je sreća da ima pet prstiju na ruci.Za mnoge je sreća da imaju pitke vode. Neprocjenjiva je sreća imati čisti zrak. Biti zdrav. Imati dobre roditelje. Imati prijatelja. Velika je sreća lijep i sunčan dan. Mir u domovini. Sreća je cvijet u vrtu. Leptir na cvijetu. Osmijeh na licu. Neizmjerna je sreća i ljubav.

Najsretniji su oni koji se znadu radovati maloj sreći. Sreći koja se može pretvoriti u tratinčicu. U žvaku. U balon. U kartu za posjet zoološkom vrtu. U papirnatog zmaja.

Znam jednu budali koja je svoju sreću našla u školi. "Imao sam vrašku sreću", reče budala, "danas me u školi nitko ništa nije pitao."

Sreće ima čak i u nesreći. Jedan je bolesnik bio sretan kad su mu odrezali samo prst, jer je postojala opastnost da će morati rezati cijelu ruku. Jedni su bili sretni kad su vidjeli kako je baka tresnula, okliznuvši se na koru banane. Ali i baka je bila sretna, nije joj se dogodilo ništa.

Sreće ima u izobilju i za svakoga. Ipak, upamti: sreća je na strani hrabrih. Na strani radišnih i skromnih koji se znadu radovati sitnicama, kao što je život.

Jedini za koje nema sreće, to su lijenčine, bitange i protuhe. Sreća nije nikad pokucala na njihova vrata. Iz jednostavnog razloga jer oni nemaju svoja vrata. Sreće, dakle, ima ko smeće. Treba samo ispružiti ruke. Treba otvoriti dušu i dakako, na prvom mjestu oči.

Da bi bolje vidio, oslobodi se krmelja, umij se !